četvrtak, 12.08.2010.
činjenice
|
Često, u životu, poželimo nešto. Ali... to i ne možemo imati. Bar ne uvijek. Pogotovo ne zadržati. Osjećaji nas vežu za nešto... nekog.... ali često te veze djeluju poput tankih čeličnih niti kojima smo se vezali za "to". Režu nam kožu, meso... ostavljaju tragove i bol. I sa svakim ponovljenim pokušajem podsjećanja na te veze, bol se samo obnavlja, vraća... stare rane (koje još nisu ni zarasle kako treba) se ponovno otvaraju... krvarimo.
Isto tako kao što je sa našom kožom, mesom... tako je i sa našom dušom. Samo te niti nisu od čelika nego od nečeg puno jačeg, trajnijeg, čvršćeg. Ali je učinak isti. I naša duša sa ponovnim povlačenjem tih nevidljivih niti pati, režemo ju, krvari, boli. I to nepodnošljivo. Možda je najbolje te spone presjeći, onemogućiti da se ponovo povuku i zarežu, otvore stare rane. Istina, ožiljci će ostati kao nijemi podsjetnik tih niti koje su ih napravile ali... Svaka rana ostavlja trag i na i u nama. Ostvarenje želje ponekad nije mjerljiv sa cijenom koju smo morali platiti da bi ju ostvarili. I zato.... http://www.youtube.com/watch?v=rKSAt_wPyGc http://www.youtube.com/watch?v=LFlnk50FXEY&feature=related |
petak, 03.04.2009.
|
Neznam što reći.... možda on može reći... što bi ja htio, želio reći. Nedostaju mi riječi.... Ostaje mi samo ovaj predivan instrument.... koji para onu drugu polovicu koja mi je preostala. A... druga je tamo negdje. Samo ONA zna gdje. I znam da je tu.. negdje... uz mene. Okovana u nevidljivom kavezu. Samo ONA zna.
http://www.youtube.com/watch?v=bAb2OP00Lvk |
Jedan od onih života
|
Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.
Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad zažmurim. Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam... Napiši mi pesmu, molila je, i naisam znao da li ću umeti. Voleo sam je tako lako, i tako sam teško to znao da pokažem. I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim ledjima, kao tajnu mapu, pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam... I tako, eto ti pesma, ludo jedna... http://www.youtube.com/watch?v=jnoQhkx6maM |
utorak, 17.03.2009.
PETAK TRINAESTI!!!!
|
Kažu... praznovjeran.... petak trinaesti ne postoji. O da, BAŠ je TAKO...
Nažalost, znam da POSTOJI. A kada se i "dragi" Murphy razigra na taj dan... kada pokaže svoje pravlo lice.... nastane lom u nama, ostavlja pustoš u nama i oko nas. Podijeli nas na pola... jedna polovica tu, ispred ovog mrtvog ekrana a druga lebdi negdje... uz nekog, s nekim. Petak trinaesti... Pamtit ću te... podijelio si me. http://www.youtube.com/watch?v=-O7PnvVgQvA http://www.youtube.com/watch?v=COLbULs08EQ |
utorak, 27.01.2009.
Hrvatski naš svagdanji
|
E društvo moje… „Netko“
  mi reče… piši, napiši nešto.. ide ti. Ma ide mi u v… mater.  Ali.. ok… idem probati… Napisati.  Kako su se prihvatili državne mature... mene nekako krenulo... po predmetima. (Uči, uči, sine... neće ti škola kru'a dati.) Dobro, dobro... matematiku sam apsolvirao. S pet. Ali... USITNO. PET puta. "Nije za te Mate matematika, za te je Mate, motika." Da, da... govorili su mi to. Ja ih nisam slušao. I nećem ih više ni slušati. Zašto? Jednostavno. Imam punu šupu neupotrebljivih motika. Neupotrbljive su. Više.  Poslije moje upotrebe. Okopavanja kamenjara. I onda mi GOVORE kako je za mene motika? No dobro... majčica Zemlja se i dalje okreće... Nadam se da neću i nju pokvariti. I tako mi kažu da bi i "geviht" pokvario.  Ali... nećemo danas o zemljopisu. Tu još uvjek imam lošu ocjenu. Samo dva. Usitno, normalno. Vrijeme je za riječ. Pisanje, čitanje, izgovor, razgovor... Krećem od... nule. Em ti... opet matematika. „Dok sam bio mali, učili su me govoriti. Kada sam NAUČIO, stalno mi govore da šutim.“ Došao Mujo u knjižaru. Izvolite, što biste trebali? upita prodavač. Trebao bi... 9 metara knjiga za dnevnu sobu. Dok smo bili mali... još bebaći... naši roditelji (i ina rodbina) oduševljavala našim prvim puzanjima, koracima.... Sjećam se (a jesam ostarioooo  ) zadnjeg naučenog zazivanja naše kćeri. Prvo je naučila zvati tata, pa baka, dida i onda je tek na red došla.. MAMA. Zadnja u tom "redu". JUPIIIII ... napokon. Sva sretna majkica... došla je na red. Samo... kći propušteno sada nadoknađuje. Svako malo kaže... MAMAAAAAAA. I zato je supruga odlučila potražiti pomoć kemijske industrije. Da maskira sijede. Od zazivanja... MAMAAAAA Ili od godina? Ma nema veze. Bitno je da su pramenovi tu. U duginim bojama.Da se vratimo na put. Opet sam zalutao. Kao... slučajno.  Nakon tih naših prvih riječi, lagano nam se proširivao riječnik. Od stvari koje nas okružuju, naših potreba do onog apstraktnog, nama još nepojmljivog. Na red su došle naše potrebe... čokoladice, keksi, bombončići... bljak iliti fuj (za povrće, juhice i slične "gluposti"), kaka (kada smo uredno se istovarili u tek postavljenu, čistu pelenu... da im ne bude dosadno ). Kako smo rasli, slušali smo riječnik naših najbližih i učili se na njihovim iskustvima. Postepeno smo se učili slagati rečenice, sve manje upotrebljavati prste za pokazivanje predmeta (to nikako nije lijepo, u duhu bontona, balkanskog) koje želimo a sve više za vađenje "sadržaja" (koji nam ne dozvoljava disati) iz našeg poštovanog nosa. Da, ne smijem nikako zaboraviti i rukaviće naših majica koji su nam služili za brisanje nosa i usta... Da, to je sve po bontonu. Ma nema veze. I tako su usta i nos "susjedi". A razne salvete i ubrusi su nam služile za seciranje i pravljenje nereda. Na "oduševljenje" roditelja.I tako smo mi napredovali u izražavanju učeći od naših roditelja i okoline. S napredovanjem nam se u riječnik "uvukla" biologija, seksologija, religija.... pa su nastale "sočne" rečenice koje obilno koristimo kada nas nešto (ili netko) sekira. Tako smo se (ili još i uvijek???) sa oduševljenjem prisjećali nečije "mame", raznih (za to "predviđenih") u pravilu ženskih organa, životinja, katoličkog (ili drugih vjera) kalendara... i na (sada) zgražanje roditelja, sklapali tako "divne“ i slikovite rečenice da bi nam pozavidio i kočijaš. I to onaj pred mirovinom. Vrijeme ide... Došlo da i mi imamo svoju obitelj, potomke... koje ćemo mi učiti kako se treba ponašati u životu. Stara... narodna.. „Jabuka ne pada daleko od stabla.“ tako i naši ljubljeni potomci uče od nas.. od onoga što smo mi naučili. Slušaju kako se mi izražavamo, odnosimo prema drugima ali sada na naše zgražanje... "Od koga li su to samo naučili?????" Normalno, godine su (kod nas) napravile svoje pa nam sada treba antisklerin kako bi se prisjetili što smo mi nekada bili. I kako smo se izražavali. Međutim... Jedno nismo učili u školi, od roditelja.. od nikog. Učili smo samo ako smo htjeli, željeli. Skupljanjem tuđih mudrosti probali oblikovati sebe u ČOVJEKA. Naučiti ČITATI, DOŽIVJETI, OSJETITI osobu, pročitati ono što nije rečeno nego doživljeno, čitanje između „redova“, onog što nam se želi reći a nedostaju nam prave riječi da to iskažemo. |
četvrtak, 15.01.2009.
Matematika
|
Bljak. Neki ju obožavaju, neki podnose... a neki.... Mrze. Iz dna duše. "2 i 2 su 4, to je lijepo. Ali dva i dva su 5 što isto nije loše."
Samo... kako dobiti tu peticu kao rezultat zbrajanja... da li je moguće? Možda i je. Zamislite samo... da li vam je uvijek i sve išlo kako ste zamislili? Sigurno nije. Ne postoji NIKAD, UVIJEK i STALNO!!! Dobri starčić... svijetu poznat.. rekao je... "Sve je relativno..." pa i njegova teorija, onda..... Što ste napravili... poduzeli... kada nije išlo po Vašem planu? Niste li, ipak, dobili barem peticu? Dobro napravljen plan koji se nije, NEČIJOM voljom, odvijao kako ste htjeli, planirali.... Isplaniran provod, zabava, proslava rođendana... kolač iznenađenja u kojem je... (možda je tako i trebalo biti) umjesto šećera završila sol. Ili „svježa“ jaja iz kojih su (ne znate zašto, samo je polovina ljeta) ispadali pilići? Ali... nisu (više) živi. Umjesto divnih žumanjaka.. kako vam je snašica obećavala... iz „vlastite“ proizvodnje. Da nije, slučajno... držala ih pod skutima... da se ne pregriju na 35? A da ne spominjemo kako njene koke same stavljaju žigove kategorije jajeta. Pametne kokice.... Prva klasa... štambilj... Druga klasa... štambilj... Treća klasa... OROZ U LONAC!!! Oprostite... ja odlutao. (Istina... sjetio sam se vratiti poslije oroza. Patila ga je treća klasa. Mene probava. Oroza. Tog... istog) Vratimo se, dakle, na matish. I, kada Vaš brižno planiran plan nije uspio, poput mace... na sve 4. Istina, dok su radili veletrgovine... mogli smo kupiti jaja... par kutija.. pa metodom uzaludnih pokušaja probati napraviti biskvit koji će se ipak... DIĆI. Jer... svi se kunu u svoj obraz (pri tom zaboravljajući da voda pere sve samo obraz ne!!!) kako su svježa i da nema straha da se neće biskvit DIĆI. Samo... često... nama se digne. TLAK!!! Vlastita proizvodnja i vlastito iskustvo. Nažalost. Ali sam bar dobio pet, kada već četvorka nije htjela. Nakon niza uzaludnih pokušaja. I uspješnih bacanja. "Dignutog"... biskvita. Kako sam napisao na početku.. ni to nije loše. (Nisam ja pametan pa to izmislio... Drugi su to skužili. I zaslužili. 5!!!! Životni). Bar su koke imale što jesti. Kada je on zatajio. Oroz, naravno. Možda se varam... ali mislim (i tvrdim) da dva i dva mogu biti 5. Kako god da se okrene... poput mačke, padamo na noge i idemo dalje. Sutra je novi dan, nova iskustva, nove prilike. Samo je jedan problem. Propuštene prilke su iza nas. Ne možemo ih vratiti nazad.. ili... kako je NETKO rekao... resetirati sustav i krenuti iz početka. Kada nas netko (ili nešto) izbaci iz naših planova, tokova, želja... možemo... umjesto te četvorke.. dobiti barem pet. Kao ja danas. No... u puno sustava, planova, želja, ideja.. petica može proći, kao... zamjenski (često i prilično zadovoljavajući) rezultat, kao rezultat naše snalažljivosti, sposobnosti. Samo u jednom ne. U ljubavi. Ona ne trpi ni „nije loše“ ili „zadovoljavajući“ rezultat, ne trpi snalažljivost, sposobnost... Ona traži nas, da dajemo sebe a ne da uzimamo, otimamo od drugoga da bi dobili četiri. ONA ZAHTJEVA da to bude BAŠ... 4!!!! Od nas. Ne otetih, uzetih. DANIH. Od srca. Našeg. Uz uvjet da ga... imamo. |
